Sve shto je Ljiljana Petrovic izjavila o Toshi...

Još katkad pritisnem Tošin broj

Tošina menadžerica tvrdi kako ne želi graditi karijeru preko njegova imena te da je donijela dluku da se povuče iz osadašnjeg posla i posveti se duhovnosti
piše TANJA ŠIMUNDIĆ-BENDIĆ

Nakon četrdeset dana izolacije i teške boli koju je proživjela zbog smrti svoga štićenika Toše Proeskog, njegova menadžerica Ljiljana Petrović donijela je odluku da se povuče iz dosadašnjeg posla i posveti se duhovnosti i humanitarnim akcijama. Kaže kako će uvijek biti spremna pomoći ako se to od nje bude tražilo, no njezin će daljnji rad od sada biti isključivo pozadinske naravi.
Ljiljana se nakon duge šutnje u svome domu u skopskom naselju Zlokucani napokon odlučila otvoriti pred novinarima i suočiti se s nizom pitanja kojima su je od Tošine smrti pa sve do parastoskog ceremonijala na kruševskom groblju neuspješno bombardirali sa svih strana.
– Odabrala sam 40 dana izolacije iz duhovnih i religioznih razloga, posvetila sam se sebi. Trebalo mi je to vrijeme da se saberem, da se suočim s istinom koju još ne mogu prihvatiti – kaže Ljilja.
– U dobrim sam odnosima s Tošinim roditeljima, njegovom sestrom i zetom, uvijek sam ih poštovala i tako ću nastaviti i dalje. Kad god im bude potrebno, bit ću im na raspolaganju. Jako sam ljuta na neke makedonske medije koji su se tijekom ovih godina više bavili skandalima nego Tošinim djelima – priznala je tugom i boli shrvana Ljiljana.
Tošina menadžerica, koja je svih ovih godina krojila sve poteze tragično preminule makedonske pjevačke megazvijezde, navodi kako joj je od fizičke teža bila duboka emotivna bol što je i nadalje proživljava.
– Ne mogu se pomiriti s tim da Toše više nema. Još uvijek katkad pritisnem njegov telefonski broj. Ne mogu to prihvatiti. Samo je jedan bio Toše – kaže Ljiljana, koju je smrt njezina štićenika toliko pogodila da joj je više puta, govori se u skopskim kuloarima, nužno zatrebala hitna liječnička pomoć.
Ljiljana ne preže ni od pitanja vezanih uz Tošinu djevojku Andrijanu Budimir. Tvrdi kako ni ona ne želi, kao ni djevojka koja se zbog popularnog pjevača odrekla sportskih uspjeha, graditi karijeru preko njegova imena.
– Adrijanu znam od 2002. godine, kada je bila u vezi s Tošom prvi put. Osjećala sam njezin bijes, ali nikada se nisam miješala u njihov odnos. Toše je, naime, uvijek odvajao privatni život od poslovnog. Koliko znam, Toše se nije imao namjeru ženiti, njegov je cilj za sada bila gradnja svjetske glazbene karijere – kaže Ljilja, koja će se za koji dan, u specijalnoj emisiji na makedonskoj televiziji, suočiti s novinarima i pritom javno odgovoriti na sva njihova pitanja.
Menadžerica nije negirala kako je njezina tvrtka Final Cut Production imala određenih poslovnih problema, ustvrdivši da su nastali i zbog niza troškova vezanih uz građenje pjevačeve karijere.
– Toši smo sami platili nastup na Eurosongu i tu je nastao veliki trošak i dug tvrtke. U jednom je trenutku poslovanje došlo u krizu, pojavio se i dug, no mi smo zamolili da se sanira obročnim plaćanjem. Nikada od države nismo tražili da se dug zaboravi, to nije istina – kaže Ljilja, a o posthumnom korištenju Tošine glazbene ostavštine veli:
– Iz pozadine ću promatrati i rad na engleskom albumu koji će izići na tržište. Prava sam predala ljudima koji će finalizirati projekt.



Ruka mu je bila topla...
•• Malo prije sudara Đole je na crpki uzeo kavu za sebe i mene, Toše je nije želio, rekao je da će spavati. I ja sam odlučila zadrijemati jer mi je Đole kazao kako mu se ne spava i da ga ne treba zamijeniti za upravljačem. Probudio me je udarac, auto se počeo vrtjeti. Osjetila sam bol u rebrima, ali išla sam vidjeti što je s Tošom. Nisam vidjela ozljede, ruka mu je još bila topla, lim ga je pritiskao... Pokušala sam ga maknuti, nije išlo. Zvala sam Đolu, no on mi nije mogao pomoći. Istrčala sam na cestu, vozila su jurila velikom brzinom, nisu se zaustavljala. Onda je došla Hitna – opisuje Ljilja trenutke nakon nesreće.

Inzistirala na avionu
•• Ljiljana tvrdi kako Toše nikako nije volio putovati avionom, nego je uvijek radije birao automobil. Nisu željeli službenog vozača jer bi im tako bila narušena opuštena atmosfera, a i ne bi mogli otvoreno razgovarali o svim detaljima pred nepoznatom osobom.
– Ali, čudno je to što sam baš taj put željela da idemo avionom. Čak je moja asistentica pokušala rezervirati karte za taj kobni utorak, no više ih nije bilo. Nikako ne mogu shvatiti zašto sam baš taj put inzistirala na avionu – kaže Ljilja.

LJILJANA PETROVIC DOBILA TOSIN PLATINASTI CD

Na predstavljanju trećeg albuma pokojnog Toše Proeskog, prvi put na hrvatskom tržištu, njegova menadžerica se tresla i plakala od prevelike tuge.
Suradnja pjevača Toše Proeskog i Ljiljane Petrović započela je prije pet godina s njegovim trećim albumom “Ako me pogledaš u oči”, koji nikad dosad nije objavljen u Hrvatskoj. Tošina menadžerica iz Makedonije je došla u Zagreb kako bi s dm-om i Hit Recordsom predstavila taj album, koji će se prodavati u trgovinama dm-a. Od tuge nije mogla ništa reći. Netom prije početka konferencije za novinare, Ljiljana je počela plakati i napustila prostoriju.



- Oprostite, ne mogu. Stvarno ne mogu ništa reći, nadam se da razumijete - bile su njezine jedine riječi upućene novinarima. Čak ni s kolegama glazbenicima nije progovorila ni riječi. Sjedila je u hodniku KD Vatroslav Lisinski, tresla se i ridala prisjećajući se svojeg ljubimca Toše, te tuge zbog njegova preranog odlaska. Konferenciji se pridružila tek nakratko, kako bi od Hit recordsa primila platinastu ploču za Tošin posljednji album “Igra bez granica”.
POSLJEDNJI ALBUM KOD NAS PRODAN U 50.000 PRIMJERAKA
Tošin posljednji album “Igra bez granica” u Hrvatskoj je prije njegove tragične smrti prodan u više od 20.000 primjeraka.
- Do danas je prodano više od 50.000 CD-a - rekao nam je Miroslav Rus, glavni urednik Hit Recordsa.
- Taj tjedan kad je Toše stradao trebali smo snimiti englesku verziju pjesme 'Igra bez granica’ - tužno je rekao Rus, koji vjeruje da je taj Tošin album u velikim količinama prodan i u ostalim državama bivše Jugoslavije.
- Ako još računamo i piratska izdanja tog albuma plus ostalih sedam njegovih objavljenih albuma, dolazimo do stvarno velike brojke - otkrio je Rus.

Kupci Tošinog albuma sudjeluju i u humanitarnom projektu dm-a „Dodaj notu dobrote“. U sklopu projekta „Dodaj notu dobrote“ sav prikupljen novac od prodaje ovog cd-a dm će donirati Hrvatskom društvu glazbenih umjetnika. Novac je namjenjen školovanju mladih i talentiranih glazbenika i njihovom osvajanju svijeta klasične glazbe.

LJILJANA PETROVIĆ-TOŠE ME ZVAO TETKA BIBEROVSKA
Danas, Tošetova menadžerka Ljiljana Petrovic (49) samo je sjena žene kakva je bila do onog kobnog jutra, 16. oktobra, kad je na auto-putu nedaleko od Nove Gradiške naprasno prekinut život njenog šticenika - najvece estradne zvijezde na prostorima bivše države. Svjesna vrijednosti glasa 26-godišnjeg "makedonskog slavuja" bila je cvrsta, otresita, energicna, nasmijana i uvijek spremna na šalu. Bilo joj je važno da bude dotjerana. Sada ne izlazi iz crnine koja dodatno naglašava koliko je smršala. Sitna i pogurena, djeluje kao da se prepolovila. Osim do Kruševa, ljekara i policije, gde je išla da podigne tužbe zbog kleveta koje su u danima medijske tišine izlazile na njen racun, nije izlazila iz svog doma u skopskom naselju Zlokucani.
Taj novi, elitni dio makedonske metropole, podignut je na mjestu gde su prije nekoliko godina bile njive, a najraskošniji kompleks u negovom sastavu je "Sveti Jovan". Gradjevina u obliku potkovice, u kojoj stanuje desetak porodica bogatih preduzetnika, ima vlastito jezero sa vodenim kaskadama i lijepo uredjen vrt. U Tošetovom dvoetažnom stanu na prvom spratu 40 dana je gorilo svjetlo. Da se ono upali i ne gasi tražila je Ljiljana Petrovic, zbog pravoslavnih obicaja, ali je to ucinila i zbog sebe: da iz svog stana u prizemlju, dijagonalno od Tošetovog, gleda svjetlo i sebe zavarava da je on u njemu.
G: Da li ste uvijek putovali nocu? Ko je obicno vozio?
LJ.P: Neki misle da sam bila posesivna, ali Toše nije volio da nas vozi profesionalni vozac. Uz njega ne bi mogao da se opusti, da prica... Njegov bioritam bio je takav da bi zaspao izmedu tri i cetiri ujutru, a budio se u podne ili jedan sat. Zato smo obicavali da krenemo na put oko 23 sata: on bi vozio do pola tri ujutru, tada bih ja preuzela volan, a on bi stavio slušalice i uz muziku zaspao, pa se budio kad bismo stigli pred hotel. Poslije koncerta uvijek je želio da se vrati kuci, jer nije mogao da zaspi: bio je pod takvim adrenalinom kao da je popio desetak "red bulova". Bio je odlican vozac, kao i ja, pa smo najviše imali poverenja jedno u drugo. Nikome nije volio da prepušta volan svog džipa, osim meni, kasnije i Đoletu.
G: Zašto ste se uoci sudara vozili tako brzo, cak 171 kilometar na sat: citali smo da Toše nije volio ludovanje na putu?
LJ.P: Đole je uvijek vozio do 140 kilometara na sat, jer Toše nije podnosio vecu brzinu, pa sam šokirana cinjenicom da je brzina prilikom udara bila 171 kilometar na sat. Dok smo bili budni, nismo toliko jurili.
G: Kako ste prihvatili cinjenicu da je Toše zaposlio svog prijatelja Georgija Georgijevskog kao šofera?
LJ.P: Protiv Đoleta nikad privatno nisam imala ništa, ali sam bila protiv da putuje sa nama. Đole izgleda kao da radi u osiguranju, a Toše je bio olicenje dobrote, što nikako nije išlo zajedno: kako bi bez straha moglo da mu pride neko dijete i zagrli ga ako misli da je uz njega telohranitelj? Bila sam protiv i zato što smo Toše i ja imali princip da jedno drugom ne namecemo licne prijatelje.
G: Kad ste upoznali Georgija Georgijevskog? Koliko dugo je Toše s njim prijateljevao?
LJ.P: Upoznala sam ga prije dve-tri godine, kad se Toše s njim još nije intenzivno družio. Đole je tada radio kao šef osigurnja najpoznatijeg skopskog diskokluba "Proces", u koji je Toše zalazio. Poceli su intenzivnije da se druže kad je Đole pao sa motora i slomio zglob, pa je šest mjeseci ležao sa šipkom u nozi. Kad je ozdravio, nije se vratio na stari posao, ali je prijateljstvo ostalo. Toše se, medutim, nikad nije družio sa njegovim prijateljima. Đole i Toše više su se vidali otkako se Andrijana u aprilu vratila iz Španije jer je Toše zamolio Đoleta da joj pomogne kad joj zatreba.
G: Kad ste upoznali Tošeta? Da li ste odmah shvatili šta taj talentovani mladic može da postane?
LJ.P: Nisam mogla da imam djecu, pa nisam ni htjela da se udajem. Sve moje ljubavne veze završavale bi se kada bi na dnevni red došlo pitanje braka. Imala sam ljubavni život, ali u duši sam osjecala prazninu koju sam lijecila u misijama sa "Lekarima bez granica", pomaganjima Crvenom krstu... Neko vrijeme sam cak pomišljala da otvorim dom za ljude koji nemaju nikoga. U februaru 2002., kad me je poznata etno pjevacica Bilja Krstic zamolila da joj svojim poznanstvima pomognem oko izdavanja albuma, prvi put sam posjetila Makedoniju. U razgovoru sa makedonskim muzikolozima saznala sam da postoji 21-godišnji mladic koji super pjeva, a nema menadžera. Odmah mi se svidjelo to slatko i lijepo vaspitano dijete, a oduševio me je kada je rekao: "Hajde da te odvedem u najlepše mesto na svetu. Zove se Kruševo, a tamo žive moji roditelji."
Kad smo sutradan tamo otišli, bila sam dirnuta harmonijom njegove porodice. Nikada necu zaboraviti tu sliku. Rekla sam im da poznajem Gorana Bregovica i najveca imena grcke muzicke scene i pozvala ih da dodu u Grcku da nešto snimimo. Toše je došao sa tatom, a ja sam ih odvela u najveci grcki studio. Tošetu sam osigurala najbolje kompozitore. Ne znam da li je bio srecniji on ili njegov otac za kojeg je bio jako vezan. Snimili smo nekoliko pjesama, a u Makedoniji, gde je Toše vec bio objavio dva albuma, u medijima su poceli udari na mene. Kad sam procitala šta se sve piše, bila sam šokirana. Umesto da govorim pet jezika napisali su da sam žena sa pet pasoša i slicne nebuloze. Poceli su da bojkotuju i Tošeta. Iz protesta sam mu ponudila da mu budem ekskluzivna menadžerka i producent. To je bio moj prvi poslovni ulaz u muzicke ovde. Iz inata sam otvorila firmu u Makedoniji. U pocetku sam svuda nailazila na bojkot, ali dogodilo se da su moji poznanici iz jedne jake grcke firme tada u Makedoniji otvarali firmu "Kosmofon". Moja prezentacija Tošetove buducnosti bila je toliko jaka da su u sekundi pristali da mu u potpunosti finansiraju album, i to godinu dana prije nego što je firma službeno pocela da radi. Tako smo na cetvrti rodendan "Kosmofona" proslavili i pet godina sponzorstva. Na našoj prvoj zajednickoj konferenciji za novinare u maju 2002., obecala sam da ce Toše postati balkanska zvezda, ali da nece otici iz Makedonije. Dalje je sve poznato.
G: Prica se da ste Tošetu bili kao druga majka?!
LJ.P: Toše mi je postao središte života, obožavala sam ga, a on mi je bio jako privržen. Nije propuštao da mi kaže: "Jako samo srecan što te imam." A neizmjerno je volio svoju porodicu. Zbog ljubavi prema svojoj majci nikada u pet i po godina našeg poznanstva nije u javnosti rekao da sam mu ja druga majka. To je ucinio tek posljednjih mesec dana da me zaštiti, kao da je predosjecao da ce mu se nešto dogoditi. Po mnogo znakova dalo se to zakljuciti. Jako se promjenio od povratka iz Izraela u maju. Inace se plašio da putuje avionom, a za vrijeme našeg posljednjeg leta, 26. juna, više ga nije bilo strah. Maštao je da ce blizu Kruševa kupiti zemlju i podici dvije brvnare, za mene i za njega, da me cuva kad ostarim. Zezali smo se da ce morati da ima mnogo djece kako bi me svi oni cuvali. Racunao je: "Za cetiri godine postacu popularan u cijelom svijetu. Tad cu imati 31 godinu, onda cu se oženiti, taman kad te bude trebalo cuvati."
G: Koliko novca se mora uložiti u talentovanog mladica da postane zvijezda?
LJ.P: Jako mnogo, ali Toše je od prvog dana dobijao šta mu pripada. Imali smo odlican odnos sa sponzorima koji su nas pokrivali i kad smo imali najvece krize. Kada smo se upoznali, Toše nije imao ništa osim "pežoa 306". Nisam ga nikada zamarala time odakle cu nabaviti novac za album, promocije, pjesme... Ugovor kakav smo imali nas dvoje ne postoji nigdje u svijetu. Imala sam mnogo problema i zato što je jako brzo "rastao", širio tržište na druge zemlje, što je sve tražilo ulaganja. Piratska izdanja u Makedoniji gotovo su nas pokopala. Za deset godina rada u Makedoniji Toše je od prodatih albuma dobio samo 400 evra! Tek kad smo iz revolta jedan album dali u prodaji po cijeni od jednog evra, shvatili smo da Toše godišnje prodaje oko 50.000 albuma. On je jedini pjevac koji je sam platio odlazak na "Pjesmu Evrovizije", što je našoj firmi donijelo velike gubitke. Uredno smo prijavljivali porez, ali sam ztaražila da ga placamo na rate. Odbili su me bez objašnjenja i blokirali racune naše firme "Final Kut". Nosioci Tošetove karijere bili su sponzori - pet godina "Kosmofon", "Sinalko", "Porše" i "Alkaloid" tri, a poslednjih godinu dana i "DM".
G: Šta je Toše ostavio iza sebe?
LJ.P: Prelijep dvoetažni stan od više od 100 kvadratnih metara u kompleksu "Sveti Jovan" u Zlokucanima, još jedan iste velicine u cetvrti Crnice, koji je iznajmljen. Stalno je mjenjao automobile, a poslednja mu je bila "buba". Iamo je novca za život zvijezde, ali je živio skromno. Najviše je volio svoj dom u Kruševu, pa bi sve lijepo što bi mu zapalo za oko želio da kupi za Kruševo. Kupovina nekretnina bila je moja ideja. Govorila sam mu da trecinu zarade "spremi" u nekretnine, trecinu u novac, a trecinu da troši. Strast su mu bile gitare, studio, mobilni telefoni, automobili i kompjuteri.
G: Kako to da ste kupili stanove u istoj zgradi?
LJ.P: Strani državljani u Makedoniji ne mogu da kupe nekretnine, pa taj stan nisam kupila. Iznajmila sam ga.
G: Kakvi su vam bili planovi?
LJ.P: Sebe je vidio kao svetsku zvezdu, a oboje smo znali da mu to mjesto pripada. Pocela sam sve da prepuštam velikom timu ljudi, od "Award Entertainmenta" u Makedoniji, do kompanija u Velikoj Britaniji, Sloveniji, Hrvatskoj... Sve više sam se stavljala u ulogu njegove savjetnice. Prije tri godine imao je priliku u Americi da potpiše ugovor sa "Sonijem", ali u tom slucaju ja više ne bih mogla da mu budem menadžer. Zato nije htio da potpiše taj ugovor. Zbog mene se odrekao svjetske karijere.
G: Kada je posao sa Tošetom poceo da se isplacuje?
LJ.P: Poslije tacno cetiri godine. Sve što sam imala, uložila sam u njega. Svako ko misli da se bavi tim poslom trebalo bi dobro da se pripremi za to razdoblje i da pjevacu da ono što je zaslužio, da mu ne slomi duh.
G: Sa kim iz Tošetove porodice komunicirate?
LJ.P: Sa njegovim ujakom, šurakom Slavenom i sestrom Dori. A šta reci njegovim roditeljima? Koliko im je dijete bilo dobro i pametno? Oni sve to znaju. A šta bi oni trebalo da kažu meni? Samo oni i ja znamo šta smo izgubili. Na parastosu sam se poklonila samo njima, bez rijeci, jer rijeci više ne znace ništa.
G: Kakvi su vam planovi sa njegovim pjesmama?
LJ.P: Bicu uporna u nastojanjima da se njegove pjesme objave, da posthumno napravi svjetsku karijeru. Spominju se i holivudski filmovi. Dugo se tako nešto nije dogodilo sa nekim pjevacem iz tako male zemlje. Sve zavisi od Tošetove porodice, o tome šta ce oni odluciti, a ja cu poštovati njihovu želju.
G: Kažete da vam je mucan izlazak iz kuce, jer jedino u njoj imate mir i privid da je Toše još živ?!
LJ.P: To je moje zavaravanje, povlacenje u iluziju kako ga cekam da se vrati iz Kruševa da zajedno krenemo na put. Dosad sam ga dva puta sanjala, mrtvog. Kažu da tako želi da mi kaže da ne smijem da se zavaravam. Nocu cesto ustajem i pricam sa njim preko fotografija. Više ne znam spavam li ili ne. Sve moje misli su posvecene njemu. Cesto se sukobljavam sa prijateljima, jer o njemu pricam u sadašnjem vremenu.
G: Kako cete naci snage za dalje?
LJ.P: Ne znam. Posljednjih godina zanimaju me duhovne stvari, a sada pogotovo. Želim da radim na sebi, da budem bolji covjek. Toliko puta nas je Toše zvao u Kruševo, u lov, do manastira... Nikad nismo imali za to vremena. Morao je da umre da bismo mi, njegovi prijatelji, konacno došli u Kruševo. Shvatila sam da moramo da zastanemo, da se volimo i poštujemo dok smo živi, jer poslije ništa drugo nije važno. Sigurno cu otici do Tibeta, a razmišljam da neko vrijeme provedem u manastiru.
G: Da li je vaš odnos sa Tošetom uvijek bio idilican ili ste znali da se sporjeckate?
LJ.P: Idiličan? Taman posla, znali smo mi i da se posvadjamo. Zvao me je "tetka Biberovska", po bakici iz jednog crtanog filma. Nije dopustao da se na njega povisi ton, pa bi se naljutio i otisao, ali bi me poslije nekoliko sati pozvao da cuje da li sam se smirila. Kad bismo se posvadjali, pitao bi moje prijateljice kako sam i da li se "zderem", a onda bi dolazio k meni. Ili bih ja njemu napisala neku poruku na koju bi mi odmah odgovorio, nikad nije bilo bitno ko ce prvi da popusti.