O nashem prelepom andjelu...

Još u djetinstvu dalo se primjetiti da je Toše imao velik dar i želju za pjevanjem.
I
sam je znao reći:"Talent i glas za pjevanje sam naslijedio od moje
majke Domenike, a lik od tate Nikole." Bilo kako bilo muški potomok
obitelji Proeski bio je kao dar od Boga. Od kad se rodio počelo je sve
više pjevati u njihovoj obiteljskoj kući u Kruševu. Njegovo ime ima
obiteljsku tradiciju, naslijedio ga je od njegovog djeda i ima istinsku
simboliku za Tošin život (Todor znači Bozji dar). Bio je veselo i
radoznalo djetešce.
Period njegovog polaska u školu, u odnosu
glazbenih idola i glazbe koju je slušao vezan je za Doris Dragovika, a
zatim mu se fascinacija prebacuje na Julia Iglesiasa. Usporedno sa
pjevanjem počeo je učiti i gitaru, te se strasno veže za klavir.
Zanimanje za ove instrumente dobiva od svog rođaka Hristaa Hristovskog,
sa njim je neko vrijeme vjezbao.
U stvaranju njegovog glazbenog
ukusa utisak je imala i njegova starija sestra Dori, koja je voljela
heavy metal, a omiljeni ben joj je Metalica...

Sa 12 godina Toše
je nastupio na festivalu "Zlatno slavejce" otpjevao je pjesmu "Mojot
dedo" (Moj deda). Mnogo godina kasnije, kada mu je "Zlatno slavejce"
postalo samo draga uspomena, Toše nam je pričao kako se borio sa
ogromnom tremom, tih nekoliko dana je povraćao i dobivao temperaturu.
Trema je ostala zauvijek, samo je s vremenom naučio uspjesno je prikriti.
1996
godine za Tošu započinje novo poglavlje, upisuje Srednju glazbenu školu
u Bitolju i smješten je u internat. To je za njega bio jako težak
period jer je bio veliki emotivac, vezan za domaće ognjeste, za svoj
grad i poznate likove, borio se sa osjećajem samoće. Na Bitolju se
teško privikao, jer mu je sve izgledalo strano, i zato je često isao na
autobusnu stanicu i nostalgicno gledao ljude koji odlaze u Kruševo.
Kada je nostalgija postala nepodnošljiva, sa rizikom pozajmljuje novac
i odlazi kući.
Početak glazbene karijere počinje sa dvije pobjede na
festivalu mladih talenata "Melfest" u Prilepu, 1996 i 1997 godine. Prvi
put je pjevao "Yesterday" od "Beatelsa" čime je osvojio prvu nagradu
žirija, a zatim "My Love" od Stiva Vondera.
Godine 1997 dešava se
festival "Makfest"u Stipu sa pjesmom "Pusti me", pjesmu je pisao Goran
Miloševski. Godinu dana kasnije ,gledali smo ga na "Skopskom
festivalu",sa pjesmom "Ostani do kraja" .
Tada se dešava preokret,
primjećen je kao odličan pjevač odličnog glasa, te započinje suradnja
sa Grigorom Koprov im (poznati skladatelj). Na blještavom startu sa
skladateljem menadžer je bio njegov otac Nikola.
"Priča o mojoj
suradnji sa Tošom počela je uobičajno, tajnica je najavila njegovog
oca, a on mi je jednostavno rekao: Koprov, ja sam skroman čovjek, ali
imam nevjerojatno talentirano djete, pa bih htio da ga čujete,u
dogovoru sa cijelom obitelji mislimo da samo vi od njega možete
stvoriti pjevača".

"Nikola me tražio nekoliko puta pa smo ubrzo
zakazali susret. Sjecam se bila je nedjelja, oko 11 sati pio sam kavu u
Grand hotelu. Prije nego su došli Nikola i Toše pomislio sam, ako dobro
pjeva kao što kaže njegov otac dat ću mu šansu. Kada smo se upoznali
Toše je bio dječak. Nisam htio potpisivati ugovore, jer su mi izgledali
pošteni i časni i rekao sam im da je za mena obraz čast". Jedini je
uslov bio da mu ja odabiram pjesme, jer iz iskustva znam da pjevač i
pored najbolje namjere ne može odabrati što je najbolje za sebe. Nisam
tražio nikakav novac, dogovorili smo se oko snimanja i razisli smo se
sa lijepim osjećajem. Toše i Nikola bili su presretni. Ubrzo je došao
festival "Ohridski trubaduri", gdje je buduća zvijezda otpjevao pjesmu
"Usni na usni".Otpjevao je na svoj način, unijeo je prepoznatljivu
liriku u interpretaciju i talas je krenuo", sjeća se Koprov.
U većem
broju intervjua Toše je istakao da je pjesma "Usni na usni" za njega
imala veliki čak presudni značaj u karijeri, jer slušajuci reakcije
publike, osjećao se velicanstveno. "Prvi i istinski festival bio je
"Ohridski trubaduri", koji ću pamtiti po lijepom druženju sa kolegama.
Tri dana u "Palasu" stalno smo pjevali i bili kao velika obitelj."
Tih
nekoliko dana u Ohridu svi oni koji su imali mogucnosti da se druže i
vide Tošu, nisu mogli sakriti svoje simpatije prema njemu. On je pjevao
bez prestanka, iza stagea,u sobi..., zbog toga je jedan od zaposlenih u
hotelu upitao "tko ostavlja uključen radio i danju i noću. U holu
hotela na sve strane su ga čekale curice. Toše je bio presretan i jako
susretljiv.

"U međuvremenu, Vlado Janevski je radio koncerte po
Makedoniji pa sam ga zamolio da uzme i Tošu, kako bi se afirmirao
polako i da nastupi prije njega" kaze Koprov. "Onda sam saznao da će
dalje "Avalon" raditi sa njim i da su potpisali ugovor, poželio sam im
sreću... Onda je izašao album "Nekade vo nokta", pa "Sinot Bozji".
Redali su se festivali i hitovi, "Izlazi me", "Nemir" - duet sa
Karolinom, "Vo kosi da ti spijam"... Sava centar u Beogradu smo
napunili sa makedonskim pjesmama. Toše je imao sve kvalitete velikog
pjevača i smatram da sam 70% zaslužan za njegovu karijeru. Imamo
talente, ali ovakav talenat se rađa jednom u 50 godina. A bio je
kulturan i upitan."
Toše je znao reći za sebe da je rob. Da uvijek
kad čuje pjesmu, najprije se lijepi za tekst i ako mu od teksta zaljepi
za srce, riječi su prave. Zato je bio jako probirljiv kad su bili u
pitanju tekstovi pjesama koje je pjevao on, jer je htio da se prepozna
u riječima. Prošli su mu žmarci od stiha "Dodeka spies ubavo mi e" (dok
spavas lijepo mi je) iz pjesme "Sonce vo tvoite rusi kosi", prisjetilo
ga je na jednu djevojku iz Beograda, koja je došla u Kruševo, ali nije
imala gdje spavati, a Toše je pozvao kod njega kući.

Veći dio
tekstova za Tošine pjesme (ukupno 25) potpisao je Ognjen Nedelkovski,
"Usni na usni", "Sonce vo tvoite rusi kosi", "Tvoite baknezi na moite
beli kosuli", "Tajno moja", "Go lazam sekoj nov refren", "Solzi pravat
zlaten prsten"....
"Upoznao sam Tošu u Ohridu 1998 godine. Prišao mi
je u holu hotela "Palas" i rekao: 'Ja sam Toše.Hvala ti što si napisao
tako lijep tekst za pjesmu.' sjeća se Ognen.
U veljači/februaru te
1998 godine, Ranko Petrovic vlasnik radija "Bubamara" javio se i rekao
mi: 'Moramo naći Tošu Proeskog, treba pjevati na "Zlatnoj Bubamaru
popularnosti". Dobio je nagradu za otkriće godine, a ja za tekstopisaca
godine'. Javio sam se u Kruševo i razgovarao sa Nikolom Proeskim. I
rekao mi je: 'Toše bi došao, ali nemamo auto'. Ja sam to prenjeo
vlasniku Radio Bubamara, Ranku, on je pratio taksi do Kruševa i te noći
je Toše pjevao u Univerzalnoj sali. Takvu euforiju do tada još nisam
vidio." kaze Ognjen.
Ognjen se prisjeća i koncerta na klizalištu kad
je kiša lila . "Sjedimo u publici, pokisli, sretni i zadovoljni. Djeca,
djevojčice, njihovi roditelji. Toše je otpjevao pjesme sa prvog albuma
dva puta. Imao je samo devet pjesama i želju pjevati do ranog jutra.
Niko nije ni pomislio da ide. Još je tada bilo kristalno jano da je
Toše osvojio publiku zauvijek.
Tada sam prvi put poveo mog sina Filipa na koncert. Bio je presretan što je slušao pjesme svog miljenika.
Prisjeća
se Ognjen i na zimu 2003 godine, u Tošinom stanu, gdje su spremali
tekstove pjesama za dupli album "Den za Nas". Donio mu je prepjeve
pjesama "Lady", "Žena balkanska"', i "Me sakas so zborovi".

"Toše
je bio prehlađen i imao je temperaturu, ali je sjeo za klavijaturu,
provjerio je pjesme i vratio ih da se dorade. Rekao je: 'Imam jednu
melodiju, zapiši, nemam diktafon. Osvirao je i dao mi inspiraciju.
Sutra sam mu poslao tekst E-mailom, bio je oduševljen. Tako je nastala
pjesma "Ima li den za nas". Na zadnjem albumu "Igri bez Granici" uradio
sam mu pet pripjeva (prevoda). Nisu mu se dopali. Kad je izasao album,
javio sam se i rekao sam mu: "Ne ljutim se. Pripjevi su odlicni. Ti si
tražio apstraktne tekstove, ja sam napisao ljubavne. Nismo se razumjeli.